Bernardo Bernardi rođen je 16. prosinca 1921. godine u Korčuli. Njegovo obrazovanje započinje u Dubrovniku, gdje završava klasičnu gimnaziju, a 1940. godine upisuje Odjel za arhitekturu Tehničkog fakulteta u Zagrebu. Nakon što je diplomirao 1948. godine, ostao je na Fakultetu kao asistent prof. Zdenka Strižića na Katedri za projektiranje, gdje je već od 1946. godine radio kao demonstrator.
Međutim, 1951. godine Bernardi je morao napustiti Sveučilište, te je do svoje prerane smrti, 20. srpnja 1985. u Bolu na Braču, nastavio raditi kao slobodni umjetnik, među prvima u Hrvatskoj. Od početka svoje karijere svestrano je pristupao izazovima arhitekture i dizajna, a najprije se posvetio prevođenju aktualnih stručnih rasprava, zahvaljujući svom izuzetnom poznavanju stranih jezika.
Bernardi je svoj umjetnički opus nastavljao u međunarodnim okvirima. Tijekom studijskog boravka u Parizu od 1956. do 1957. godine, došao je u neposredni kontakt s arhitekturom i dizajnerskom praksom, čime su njegova iskustva postala bogata i svjetski relevantna. Dodatno je proširio svoje horizonte tijekom studijskog putovanja po Skandinaviji 1960. godine kao stipendist UNESCO-a, a 1978. godine bio je na studijskom boravku u Sjedinjenim Američkim Državama.
Osim toga, Bernardi je bio pionir u organizaciji i postavljanju izložbi, a ranu je karijeru posvetio i publicistici, objavljujući najčešće u stručnom tisku. Bio je predavač i promotor suvremenih pogleda na arhitekturu i dizajn, te je aktivno doprinosio razvoju hrvatske arhitektonske scene.
Bernardi je 1951. godine bio jedan od osnivača napredne grupe Exat 51, a od 1957. godine i jedan od osnivača stručnog udruženja ULPUH (u kojem je bio predsjednik od 1958. do 1967.), a kasnije i predsjednik SLUPUJ-a (1967.–1971.) i zagrebačkog Centra za oblikovanje (CIO) 1964. godine. Bio je jedan od najvatrenijih pobornika visokoškolskog studija dizajna u Hrvatskoj, a njegov rad na osamostaljenju dizajna kao struke potvrđuje osnivanje Društva dizajnera Hrvatske 1985. godine, kojemu je bio prvi predsjednik.
Njegova stručna aktivnost obuhvaćala je članstvo u brojnim savjetima i komisijama, a od 1972. do 1976. godine bio je predsjednik umjetničkog savjeta ULPUH-a. Također je bio aktivni član radne grupe za profesionalnu praksu međunarodne organizacije ICSID (1963.–1972.) i urednik stručnog časopisa “Čovjek i prostor” (1953.).
Bernardi je bio prepoznat kao jedan od vodećih hrvatskih i južnoslavenskih projektanata unutrašnje arhitekture, a njegova djela prisutna su u Zagrebu, na Jadranu, te u brojnim drugim krajevima. Posebno se istaknuo kao industrijski dizajner, ostvarujući značajan uspjeh u industriji pokućstva. Kao arhitekt, njegova djela na Korčuli predstavljaju vrhunski spoj moderne arhitektonske misli i tradicije, čime je ostvario izniman doprinos arhitektonskoj i urbanističkoj baštini.
Sudjelovao je na brojnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu, a za svoj rad stekao je prestižne nagrade i priznanja za doprinos razvoju arhitekture i dizajna.
Bernardi je uz svoj profesionalni rad bio strastveni ljubitelj jezika, literature, glazbe, podmorskog svijeta, dobrih automobila te fotografije. Iako se nikad nije nametao javnosti, bio je dobar fotograf, a izvanredne reportaže objavio je u časopisu Start. Posthumna spomen-izložba u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu 1986. godine donijela je svjetlost na njegove čarobne portretne fotografije, koje su psihološki duboko proživljene.
Bernardo Bernardi ostavio je neizbrisiv trag u svijetu arhitekture i dizajna, a njegovo stvaralaštvo i doprinos struci trajno će ostati utemeljeni u povijesti hrvatske umjetnosti.