ARHITEKT
Bernardijev pionirski rad u arhitekturi, iako marginaliziran u dosadašnjim pregledima povijesti umjetnosti, predstavlja ključan doprinos razumijevanju rane faze suvremenoga likovnog stvaralaštva u Hrvatskoj. Njegov pristup arhitekturi odlikovala je suvremena funkcionalistička dosljednost, koja se očitovala u pažljivo promišljenom planiranju arhitektonskih organizama te u elaboraciji temeljnih arhitektonskih načela kao logičkih i konstruktivnih elemenata same gradnje.
Bernardi je bio aktivan i utjecajan sudionik idejnih rasprava unutar grupe Exat, u kojoj su se sukobljavale dvije snažne struje mišljenja. S jedne strane, ustrajalo se na kontinuitetu hrvatske moderne arhitektonske tradicije između dvaju svjetskih ratova, koju su snažno obilježili arhitekti poput Zdenka Strižića – Bernardijevog profesora na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu. S druge strane, Exat je bio platforma za artikulaciju novih teorijskih polazišta, u čijem je oblikovanju važnu ulogu imao Vjenceslav Richter, Bernardijev bliski prijatelj i kolega, čija se dosljedna privrženost modernim i slobodoumnim stvaralačkim načelima jasno odražavala i na Bernardijevo arhitektonsko djelovanje.
Bernardi se tako pojavljuje kao važna, iako nedovoljno valorizirana figura hrvatske arhitektonske povijesti, čiji je rad značajno pridonio definiranju modernističkog identiteta poslijeratne hrvatske arhitekture.
Godine 1955., Bernardo Bernardi projektirao je dvije obiteljske kuće za učitelje u Kumrovcu, koje predstavljaju izniman primjer sinteze moderne arhitekture i lokalne tradicije. U vremenu kada je moderna arhitektura bila poticana kao alternativa socrealizmu, Bernardi je reinterpretirao elemente zagorske seoske kuće, poput izduženog volumena, dvostrešnog krova i “ganjka”, koristeći lokalne materijale na funkcionalan i nenametljiv način. Ove kuće ne kopiraju izravno tradicionalne obrasce, već ih kreativno prilagođavaju suvremenim potrebama, čime potvrđuju Bernardijevu sposobnost da spoji estetsku jednostavnost s dubokim razumijevanjem konteksta i funkcije. Njegov rad u Kumrovcu ostaje značajan doprinos hrvatskoj modernoj arhitekturi.
Fotografije: Arhiv Kabineta za suvremenu arhitekturu Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu
Hotel “Marko Polo” na Korčuli predstavlja jedno od najvažnijih ostvarenja Bernarda Bernardija, koji je taj projekt opisao kao „iznimno delikatan zadatak“ zbog potrebe usklađivanja s vrijednim arhitektonskim pejzažom mediteranskog ambijenta. Projektiran početkom 1970-ih, hotel se ističe promišljenim pristupom prostoru i izraženim osjećajem za duh mjesta, što ga čini primjerom kritičkog regionalizma.
Bernardi je, uz koautore, oblikovao arhitektonsko i prostorno rješenje hotela, interijer je realiziran u suradnji s Vaskom Lipovcem, a dodatne dopune rađene su tijekom 1980-ih. Također je autor plivališta uz hotel. Posebnu pažnju posvetio je dizajnu interijera, nadahnut skandinavskim uzorima – u kongresnu dvoranu postavio je namještaj Arnea Jacobsena i rasvjetu Poula Henningsena.
Hotel “Marko Polo” nije samo primjer funkcionalne arhitekture, već i svjedočanstvo Bernardijeve posvećenosti kvaliteti izvedbe, kulturi građenja i estetici prostora u skladu s lokalnim kontekstom.
Za hotel “Park”, Bernard Bernardii je tijekom 1970-ih i 1980-ih radio na nizu projekata vezanih uz unutarnje uređenje i rekonstrukciju prostora. Godine 1971. osmislio je uređenje centralnog dijela hotelskog kompleksa, a 1973. izradio je neizvedeni idejni projekt zatvorenog plivališta. U suradnji s J. Kukavičićem, M. Valjato i I. Valjato 1974. realizirao je projekt unutarnjeg uređenja rekonstruiranih hotelskih prostora.
U 1980-ima nastavio je rad na modernizaciji objekta: 1981. i 1985. projektirao je preuređenje restorana s novom opremom, a od 1982. do 1983. radio je na preuređenju i proširenju recepcije hotela, u suradnji s Nenadom Ilijićem i Zadrankom Vitez. Bernardijev rad na hotelu “Park” odražava njegov kontinuirani angažman u podizanju kvalitete hotelske arhitekture kroz funkcionalna, estetski osmišljena i suvremeno opremljena rješenja.
Hotel „Marko Polo“ i paviljoni hotela „Park“, cca. 1975.
Fotografija iz Zbirke dijapozitiva Alene Fazinić, Arhivsko-sabirni centar Korčula-Lastovo
Trg pomirenja u Korčuli, izvorno izgrađen 1982. kao memorijalni kompleks posvećen poginulim Korčulanima u Drugom svjetskom ratu, jedno je od najznačajnijih ostvarenja Bernarda Bernardija. Sagrađen na mjestu nekadašnjeg korčulanskog škvara, smješten uz gradske zidine, između povijesnih kula i mora, ovaj amfiteatralni trg oblikovan je kao suptilan spoj memorije, zajedništva i urbane funkcionalnosti. Bernardi je u projekt utkao duboko razumijevanje lokalnog konteksta i potreba zajednice. Trg, koji Korčulani danas popularno nazivaju „Spomenik“, postao je trajno mjesto okupljanja, sjećanja i svakodnevnog života – osobito djece koja ondje redovito igraju nogomet. S nenametljivim simbolizmom i snažnim prostornim identitetom, Trg pomirenja potvrđuje svoju arhitektonsku i društvenu vrijednost kroz više od četiri desetljeća.
1989., gradnja Memorijalnog kompleksa
Izvor fotografije: siva) (zona